Ljubav između majke i djeteta neraskidiva je veza koja se teško može opisati. Djeca uglavnom tek kada odrastu majci priznaju neke stvari, a jedna kći je svojoj majci posvetila ovaj ispovjedni tekst.

Tebi koja si me devet mjeseci nosila ispod srca. Tebi koja si me rodila i sama mi dala ime, da ga ni po kome ne nosim i da mi ga svi ne biraju, da budem svoja.

Držala sam te za suknju do sedme godine i plakala sam kad god si kretala na posao. Do desete sam spavala uz tvoju spavaćicu – onu mirisnu, roze, sa tri dugmeta na grudima. Do osamnaeste jedva da sam nekoliko puta prespavala van kuće.

Zamisli, nisam ti nikad rekla da mi je bio mrkli mrak u punoj kući kad god bih ranije došla iz škole, a ti nisi bila tu i da mi je bilo najljepše jutro svaki put kad sam ti kroz san čula glas.

Uvijek sam govorila kako ličim na tatu, a ja sam ustvari sve češće ista ti.

Pomalo zabrinuta, oprezna i neodlučna. Brzo planem, ali se još brže ugasim i zaboravljam ljudima loše strane i uvijek iznova dajem šanse. Zamisli, nikad ti nisam rekla kako sam baš sretna kad ličim na tebe… na tebe koja si stub, i temelj, i krov; na tebe bez koje bi se kuća za tren urušila i bez koje bi se šutnje produžavale. Zbog tebe kuća miriše na pecivo, na voće, na kolač od višnje i rasuti šećer u prahu.

Zbog tebe miriše posteljina kao nigdje drugo: na sunce, na tvoje ruke i na mir. Iscijedila si hiljadu obloga i toliko čajeva skuhala i ko zna koliko noći spavala sjedeći pored mojih nogu. Hiljadu puta si se trgnula iz nemirnog sna da vidiš da li još uvijek gori svjetlo i strepila ujutro da li je sva obuća na broju. Bezbroj nedjelja si provela kuhajući, pakirajući, ispraćajući… Sve si nam dala i sačuvala si nam dom.

Voljela bih da se više smiješ i da manje brineš i da ti se vrati kroz mir sve dobro koje si drugima učinila.

Zamisli, mama, nikada ti nisam rekla, ali ti si zjenica mog oka i najdivniji miris mog djetinjstva. Moja kuća će cijelog života biti tamo gdje si ti. 

Izvor: Zelena učionica