Izet Kiko Sarajlić je rođen 16. marta 1930. godine u Doboju. Ime je dobio po djedu s očeve strane koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Djetinjstvo je proveo u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. godine se nastanjuje u Sarajevu u kojem će ostati sve do kraja svog života, 2002. godine.

Izet Kiko Sarajlić, po rođenju Dobojlija, a po opredjeljenju Sarajlija, pisao je divnu poeziju. Danas vam donosimo izbor njegove ljubavne poezije, pomalo elegične, ali dovoljno dobre i nježne…


Iz voza

Gledao sam kako promiču žene…
Sadašnje
I buduće…
Pejzaži
I telegrafski stubovi.
Vidio sam kako se bezglasno
Smjenjuju noć
I dan.
Iskočit ću na nekoj stanici
Lud od tih promjena boje
I linija
I javit ću ti
Da sam te na petstotom kilometru ljubavi
Volio jednako kao na prvom…


Naši ljubavni sastanci kod Lava

Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.

A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.

Reći ću ti,
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji,
kad me na groblju uhvati kiša

Užasno volim da kisnemo zajedno!


Pokušaj romanse

Još si članica hora,
još hraniš mačke, ptice
još nikom, sem tati, s mora
ne pišeš razglednice.

Još ne dijeliš svijet na svjetove,
još se ne predaješ sjeti,
još nije odslušan Betoven,
još je u ušima Doniceti.

Još skupljaš glumce, pjevače,
još se oduševljavaš Dučićem
još ne znaš kako se plače.
Naučit ćeš.

Naučit ćeš, a uskoro, uskoro
javit će se i prva bora,
ali sada još ljetuješ pod šatorom,
još si članica hora.


Da je barem 1993. godina

Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa čim uporediva,
1993. godina
kada nismo imali ničeg
sem jedno drugog.

Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!

Još punih pet godina
mogao bih da te gledam
i da te držim za ruku!


Ljubavna pjesma šezdesetih godina vijeka

Teško je, ljubavi, sve teže.
Odsvirane su njene mazurke i polke.
Gle, i srednjoškolke
od ljubavi bježe.

Ljubavi je objavljen rat.
Totalni. Do istrebljenja.
Šta mi da radimo sad,
mi iz Trebinja?

Mi iz avangarde,
mi koji se od mature
spremamo za barde,
za trubadure?

Teško je, teško je, ljubavi.
I dokle ovako, dokle?
A ti meni uštipke praviš,
praviš šnenokle,

a ti izlaziš na balkon,
pušiš cigarete,
mila moja provincijalko,
ti kao dijete

vjeruješ u “Vertera”, u kolače,
u tu tugu što nas oboje steže,
i ja plačem, plačem, plačem,
jer teško je, ljubavi. Sve teže.