Umihana Čuvidina, rođena Sarajka, odrasla je na Hridu, a godinom njenog rođenja smatra se 1794. Ona je prva bošnjačka pjesnikinja i jedna od prvih pjesnikinja koja je stvarala na bosanskom jeziku.

Rođena je na Hridu, u porodici Čuvida – koja se bavila aščijskim i bostandžijskim zanatom. Rodna kuća joj se nalazila na uglu Mujezinova sokaka, u maloj sarajevskoj mahali podno Kačanika.

Umihana je počela pisati pjesme nakon tragične pogibije zaručnika. Bolna sudbina koja ju je zadesila učinila je da se Umihana nikada emocionalno ne oporavi. Naime, među zastavnicima bosanske vojske bio je i Umihanin zaručnik Čamdži Mujo, koji je bio s Bistrika.

Prema historiografima Sejfudinu Kemuri i Vladimiru Ćoroviću, ovaj je zastavnik poginuo u boju pod Loznicom. Iz žalosti za njim, Umihana je do smrti ostala neudata.

Za zaručnikovu pogibiju saznala je u oktobru ili novembru 1813. godine. To je bio trenutak kada je odlučila da ostatak života provede kao zaručnica junaka Čamdži Muje, čuvajući uspomenu na njega.

Lijepa djevojka iz siromašne, ali čestite porodice

Umihanina odluka da se nikada ne uda, mnogim sugrađanima je izgledala kao nešto izuzetno. Još dok je bila živa, po toj sarajevskoj mahali se prepričavalo “kako je to lijepa djevojka iz siromašne, ali čestite porodice koja se odrekla udaje zbog boli i tuge”.

Ta ogromna bol je u Umihani izazvala potrebu i želju da Čamdži Mujo zauvijek ostane u sjećanju, prvenstveno njenom, a zatim i u pisanim tragovima bošnjačke književnosti.

Njena književnost bila je inspirirana narodnom poezijom, ali rijetko je posezala za turcizmima; naime, stvarala je lijepim i dovoljno izgrađenim narodnim jezikom.

“Voli ko Sevda”

Njene pjesme su bile toliko popularne u starom Sarajevu da su se usmeno prenosile po mahalama i smatrane su narodnim. Treba napomenuti da se Umihana prozvala Sevdom – zbog sevdaha.

Prema riječima pojedinih autora, u vremenu prije Drugog svjetskog rata, mogla se čuti izreka: “Voli ko Sevda.”

Nema je u sidžilima…

Zvanični podaci o Umihani Čuvidini ne postoje ni u jednom sarajevskom sidžilu. Razlog je, pretpostavlja se, zato što nije ispunjavala nijedan obavezan uvjet da bude upisana:

  • kad bi se pred sudom obavilo vjenčanje
  • kad bi umrla žena ostavila spornu oporuku ili kad bi njena ostavština bila predmetom nasljednog postupka
  • u slučaju da je žena postala vakif
  • ako je žena umrla kao šehid

Umihana nije bila ništa od toga. Službenih zapisa o njenom postojanju nema. Smatra se da je umrla oko 1850. godine i da je sahranjena “Pod Gajem” na Hridu, najvjerovatnije bez natpisa na nišanu. Treba napomenuti da se u to vrijeme siromašnijim ženama, koje su pritom bile neudate, nisu obilježavali nišani.

“Čamdži Mujo i lijepa Umma”

“Vino piju age Sarajlije,
vino piju, Zašavicu biju,
ranjenici mladi podvikuju.
Svaki veli: ‘Jallah, moja majko.’
Čamdži Mujo: ‘Jallah, moja Ummo!’
Čamdži Mujo družini govori:
‘Ah, družino, moja braćo draga!
Kada meni suđen danak dođe,
suđen danak i umrli sahat,
ufat’te mi konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu!
U dolami, u džepu desnome,
u njemu je prsten i jabuka,
u zadžepku mrko ogledalo,
podajte ga mojoj Umihani,
nek’ se ogleda, a mene ne gleda,
nek’ se udaje, a mene ne čeka!
A ja ću se junak oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.
Ako bude roda gospodskoga,
žalit će me tri godine dana;
Ako bude roda hojratskoga,
neće žalit’ ni tri b’jela dana!’
To izusti, pa dušicu ispusti,
i umrije žalosna mu majka!
Ufatiše konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu.

Kad su došli šeher Sarajevu,
uzimaju prsten i jabuku,
dadoše ga dilber Umihani.
Desila se roda gospodskoga,
žalila ga tri godine dana:
Za godinu lice ne umila,
a za drugu se ne nasmijala,
a za treću kosu ne oplela.
Kad nastala četvrta godina,
rusu kosu rukom odrezala,
pa je šalje daji na kapiju.
Dajo joj je kosu pozlatio,
dajinica biserom okitila,
pa je meće gradu na kapiju:
‘Ova kosa u devletu rasla,
u golemu jadu odrezana:
Il’ je majka ukopala sina,
il’ sestrica brata jedinoga?
Il’ djevojka svoga suđenika?
Nit’ je majka ukopala sina,
ni sestrica brata jedinoga,
već djevojka svoga suđenika,
što ga neće steći dovijeka!’
Govori joj ostarjela majka:
‘Što ti žališ tuđina junaka,

Nije ti ga majčica rodila?’
‘Luda ti si, moja mila majko!
Da si mi ga i triput rodila,
ja ga ne bih ovol’ko žalila,
ko što žalim tuđina junaka,
ja ga neću steći dovijeka!'”