Urbicid je glavni grad Bosne i Hercegovine učinio disfunkcionalnim i estetski neprivlačnim. Pažnje vrijedni građevinski, arhitektonski i urbanistički poduhvati su zasluge pojedinaca iz prošlosti.

Arhitekta Josip Vancaš je jedan od njih. Jučer se navršilo 160 godina od njegovog rođenja. U sedamdeset tri godine života, svojim je remek-djelima modernizirao Sarajevo.

U stručnoj publikaciji Neogotička arhitektura Josipa Vancaša, profesor zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta Dragan Damjanović je podsjetio na njegov neprocjenjiv doprinos izgradnji Sarajeva i drugih, tada austrougarskih, gradova.

Znanje projektovanja veličanstvenih objekata, koji će odraziti imperijalnu moć Austro-Ugarske, je stekao u Beču. U prijestolnici Carstva se školovao na Visokoj tehničkoj školi i Akademiji likovnih umjetnosti.

Objekti, čiji je autor Vancaš, odražavaju utjecaj bečkih arhitekata Friedricha Schmidta i Heinricha Ferstela. Dio života je proveo u Zagrebu, gdje je stekao dio praktičnog iskustva u ateljeu Janka Grahora.

Neogotika Vancaša je jasno uočljiva i na sarajevskim zgradama koje je projektovao. Damjanović u svojoj publikaciji mu pripisuje zasluge za dvije stotine radova. Njegov arhitektonski opis je obilježila izgradnja crkvi i to njih 70, među kojima je katedrala u centru Sarajeva – katedrala Srca Isusova.

Doprinio je izgradnji 110 palača i najamnih zgrada, 12 škola, 10 objekata za organe vlasti, 10 banaka, te 6 hotela i kafana.

Sarajevska katedrala je izgrađena po uzoru na katedrale u drugim gradovima Monarhije, koja je vladala Bosnom i Hercegovinom. Vancaš je kao 24-godišnjak uspio opravdati povjerenje disciplinovanih i zahtjevnih Austro-Ugara.

Posao koji mu je lično povjerio zajednički ministar finansija u Bosni i Hercegovini, Benjamin Kallay, je obilježio njegovu arhitektonsku karijeru.

Mjesto molitve za katolike je postalo jedno od najprepoznatljivijih simbola glavnog grada i cijele Bosne i Hercegovine. Od 1889. godine, katedrala Srca Isusova nije samo mjesto molitve već susreta i interakcije građana Sarajeva i njegovih posjetioca.

Bogomolja sa razglednice i poštanskih markica, čija je izgradnja koštala 260.000 forinti, je na ponos građanima.

“Kvalitet katedrale u Sarajevu je u tome što je izgrađena od kamena”, naglasio je Damjanović. Da je Vancaš sjajno uradio povjereni zadatak, potvrdio je dolazak brojnih vjerskih velikodostojnika na otvorenje katedrale i odluka Franza Josepha I da mu dodijeli priznanje Viteški križ.

U godini atentata na Franza Ferdinanda i početka Prvog svjetskog rata, na brdovitom sarajevskom naselju Bistrik je izgrađena crkva svetog Ante. Crkva je također zamisao ovog arhitekte.

Trag je ostavio i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima projektovanjem sakralnih objekata u Tuzli, Bijeljini, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, između ostalog.

Nesumnjivo da su crkve asocijacija na vrsnog Vancaša. Međutim, neopravdano bi bilo ne spomenuti njegove druge neimarske poduhvate.

Zgrada u kojoj je danas smještena institucija Predsjedništva Bosne i Hercegovine je izgrađena 1886. godine. Bila je sjedište Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine.

Generacije sjajnih muzičkih umjetnika su odškolovane na sarajevskoj Muzičkoj akademiji. Prvobitna namjena zgrade Akademije je bila drugačija. Služila je potrebama Zavoda sveti Augustin, izgrađenog 1893. godine.

Dvadeset godina kasnije, glavni grad Bosne i Hercegovine je dobio savremenu zgradu Pošte. Ovaj veleljepni objekat na lijevoj obali Miljacke je bio zapaljen u toku posljednjeg rata, pretrpivši značajna oštećenja. Njegovom devastacijom, grad je bio komunikacijski izolovan od svijeta.

Monumentalne građevine snažnog umjetničkog izraza koje je projektovao Vancaš i drugi arhitekti su urbanistički vesternizirali Sarajevo. Uspjeli su da primijene savremenost, a da ne oskrnave čaršiju kao kulturnu zaostavštinu Osmanskog Carstva. To je jedan od razloga zašto se Sarajevu tepa da je evropski Jerusalem.

Josip Vancaš je preminuo u Zagrebu 1932. godine.

(radiosarajevo)