Laura Papo Bohoreta je prije svega bila Sarajka, uz to što je bila sefardska Jevrejka i književnica, spisateljica, majka, žrtva Drugog svjetskog rata i jedna od prvih feministkinja na Balkanu.

Laura Papo Bohoreta je rođena 15. marta 1891. u Sarajevu. Potječe iz siromašne jevrejske porodice Jude i Estere Levi kao prvo od njihovo sedmero djece.

Juda Levi je po zanimanju bio trgovac, no kako u Sarajevu nije imao uspjeha u trgovini, 1900. godine sa porodicom se preselio u Istanbul. U Turskoj su Lauri promijenili ime Luna u modernije i internacionalno – Laura.

Za osam godina boravka u Istanbulu, Laura je pohađala internacionalnu francusku školu za Jevreje “Alliance Israélite Française”. Nakon osam godina, porodica Levi se vratila u Sarajevo, jednako siromašna kao i prije, samo mnogobrojnija.

Kako bi pomogla svojima, Laura je davala instrukcije iz francuskog, latinskog, njemačkog i klavira.

Uz Laurinu pomoć, njene sestre su u našem gradu otvorile salon šešira “Chapeau Chic Parisien”. O njenoj sestri Riki Levi smo prethodno pisali, a tekst možete pročitati OVDJE.

Odmah po povratku u Sarajevo, kad joj je bilo 17 godina, Laura je uvidjela kako se gasi vatra sefardske tradicije i folklora, te je počela skupljati romanse, pjesme, priče i sefardske poslovice.

Osim toga, prevela je i adaptirala djela francuskih autora: Julesa Vernea “Djeca kapetana Granta” i Emilea de Girardina “Veselje plaši”.

Najvažniji rad Laure Papo Bohoreta njena je studija “La Mužer Sefardi de Bosna” (Sefardska žena u Bosni), prva kulturografska i etnografska knjiga o sefardskoj ženi. Profesor Muhamed Nezirović o ovom tekstu kaže: “Laura Papo Bohoreta je ostavila jedno djelo po kojem bi – i da nije ništa drugo napisala – ostala zapamćena.”

Što se tiče feminizma u njenom dramskom opusu, treba naglasiti kako je njena namjera bila podučiti žene, kroz poznate i česte situacije u svakoj porodici – kako živjeti, kako nadvladati tekuće probleme i zadovoljiti potrebe i prema porodici i prema društvu. Svaka žena može biti majka i raditi izvan kuće, bez grižnje savjesti, istovremeno poštujući sefardsku tradiciju.

Na samom početku Drugog svjetskog rata i holokausta 1941. godine, oba su joj sina odvedena u koncentracijski logor “Jasenovac”.

Slomljena tugom i brigom, Laura se razboljela i umrla skrivena u sarajevskoj bolnici “Katoličkih sestara milosrdnica” 1942. godine. Nije znala da su joj sinovi ubijeni već na putu prema Jasenovcu. Sahranjena je tajno, a do danas joj nije podignut spomenik.