Kći poznatih nobelovaca Marie i Pierrea Curiea život je posvetila istraživanju radioaktivnosti sa svojim suprugom Fredericom Joliotom. Kao i njena majka, borila se za priznanje u naučnom svijetu kojim su tokom XX stoljeća dominirali muškarci.

Irene Joliot-Curie je rođena 12. septembra 1897. u Parizu, u vrijeme kada su njen otac i majka naporno radili kako bi priveli kraju doktorate. Nedugo nakon Ireninog rođenja, Pierreova majka je preminula, te se njegov otac, dr. Eugene Curie, uselio kod njih kako bi pomogao u odgoju i kućanskim obavezama. Provodeći mnogo vremena u laboratoriju, nauci posvećeni Pierre i Marie teško su nalazili dovoljno vremena za Irene. Stoga je njen djed upotpunjavao vrijeme kada roditelja nije bilo u blizini i ostavio neizbrisiv trag u Ireninom djetinjstvu. Irene je poslije izjavila kako je upravo Eugene najviše utjecao na njena politička i religijska uvjerenja.

Ona je s nekolicinom prijatelja i saradnika osmislila “obrazovnu zadrugu”, neformalni oblik obrazovanja u kojem su djeca učila od najpoznatijih svjetskih stručnjaka. Fizici su ih podučavali sama Marie CuriePaul LangevinJean Perrin je vodio nastavu iz hemije, a o francuskoj literaturi i historiji učila ih je Henriette Perin. Osim učenja, velik dio programa bio je posvećen igri, te osobnom razvoju. Kasnije, Irene nastavlja nešto konvencionalnije obrazovanje na Prirodoslovnom fakultetu u Sorboni.

Prije početka Ireninog školovanja, težak događaj zadesio je porodicu Curie. Njen otac poginuo je 1906. godine u nesreći kada ga je pregazila kočija. To je bio bolan udarac za Marie koja se teško nosila s njegovom smrću. S druge strane, taj događaj zbližio je Marie i Irene, te su ostale bliske sve do Marijine smrti.

Obrazovanje u Sorboni prekinuto je nesretnim zbivanjima u Evropi tih godina. Irene je napustila školovanje kako bi zajedno s majkom pomagala vojnicima u Prvom svjetskom ratu. Organizirale su mobilne radiografske timove i bolnice koji su olakšavali hirurzima dijagnostiku prijeloma i lociranje metaka kod povrijeđenih vojnika. Irene je tada imala manje od 18 godina i sve je zadivila oštroumnošću i hrabrošću.

Po završetku rata, Irene se vraća u Pariz, na Institut Radij dovršiti doktorat pod budnim okom majke. Tamo upoznaje svog budućeg supruga, Frederica Joliota koji je također radio za Marie.

Par se vjenčao 1926. godine, te pomalo neobično za tadašnje vrijeme, povezao svoja dva prezimena u Joliot-Curie. Slično kao Pierre i Marie, Irene i Joliot bili su ljubavni partneri, ali i naučni saradnici koji su čitav život zajedno istraživali.

Otkriće umjetne radioaktivnosti

Irene i Frederic, iako drugačijih karakternih osobina i načina razmišljanja, funkcionirali su kao izuzetno uspješan naučni par koji se savršeno nadopunjavao. Irene se više bavila hemijom (unatoč doktoratu iz fizike), a Frederic se posvetio fizici (unatoč doktoratu iz hemije).

Njihova otkrića imaju vrlo široku primjenu. Međutim, kako su oboje bili eksperimentalni naučnici, nedovoljno potkovani u teoriji, u početku svog rada došli su do ponekih krivih zaključaka i time propustili priliku za slavu.

Jedan od njih krivo je tumačenje rezultata kojim su propustili priliku za otkriće neutrona koje je pripalo Jamesu Chadwicku.

Ne dopustivši da im takva pogreška slomi duh, Irene i Frederic nastavili su marljivo raditi sve do pronalaska umjetne radioaktivnosti.

Primijetili su kako radioaktivni elementi mogu biti umjetno proizvedeni iz stabilnih elemenata. Stoga su u svojim eksperimentima izlagali aluminij alfa-česticama. Aluminij je čak i u odsustvu radioaktivnog izvora ostao radioaktivan. To je otkriće koje i danas ima široku primjenu u medicini i koje im je 1935. godine donijelo Nobelovu nagradu iz hemije.

Nakon dodjele Nobelove nagrade, par Joliot-Curie odlučio je raditi zasebno. Frederic je nastavio raditi kao direktor na Caisse Nationale de la Recherche Scientifique gdje se bavio proizvodnjom umjetnih radioelemenata. Irene je ostala na Institutu Radij gdje je vremenom postala i direktorica.

1937. godine imenovana je prvom ženskom ministricom u Francuskoj, u Ministarstvu naučnog istraživanja. Unatoč namjeri da preuzimanjem te prestižne titule unaprijedi prava žena u nauci, Irene je ubrzo napustila poziciju jer joj je teško padala sporost i neefikasnost političkog djelovanja.

Zanimljivo je da, iako je tada bila ministrica, Irene nije imala pravo glasa budući da su to pravo žene u Francuskoj ostvarile tek 1945. godine. Uprkos brojnim uspjesima, Irene kao ni njena majka, nikad nije dobila mjesto u Francuskoj akademiji nauke, instituciji koja je tada bila rezervirana isključivo za muškarce.

Irene je, kao i njena majka, oboljela od leukemije. Smatra se da je uzrok tome bila izloženost visokim dozama radioaktivnog zračenja tokom Prvog svjetskog rata u radu s vojnicima i kasnije tokom naučnog istraživanja.

U dobi od samo 58 godina Irene je zauvijek napustila ovaj svijet, ali njena postignuća, osobnost i upornost ostat će inspiracija brojnim naučnicima i ženama koje su se suočavaju s predrasudama prilikom rada u profesijama koje se smatraju “muškim”.

(voxfeminae)