Milica Babić rođena je 2. septembra 1909. godine u Bosanskom Šamcu. Još u djetinjstvu je pokazivala izuzetan slikarski talenat koji je kasnije dodatno razvila na školovanju u Beču.

Školovala se pet godina u Školi za primijenjene umjetnosti Austrijskog muzeja za umjetnost i industriju, a zatim se specijalizirala za pozorišni i modni kostim. Nakon školovanja, neko vrijeme je provela u Parizu, a zatim se po povratku u Beograd zaposlila u Narodnom pozorištu kao kostimografkinja.

Zorica Janković, historičarka i kustosica Historijskog muzeja Srbije, navodi da je Milica 1931. godine stigla u Beograd gdje je postavljena za slikarku kostima, odnosno kostimografkinju Narodnog pozorišta.

“Vidno je napredovala radeći s pozorišnim slikarima Jovanom Bijelićem, Stanislavom Beložanskim, ruskim emigrantima Vladimirom Zagorodnjakom i Vladimirom Žedrinskim, poslije čega je postavljena za prvog predavača na predmetu Historija kostima i perike u tek osnovanoj Glumačkoj školi Narodnog pozorišta”, kaže Zorica.

Negdje u to vrijeme se udala za Nenada Jovanovića, uglednog novinara i prevoditelja, tajnika Središnjeg press-biroa, s kojim se 1939. godine preselila u Berlin – u vrijeme kada je on postavljen kao izaslanik za štampu.

Milica nije mogla biti samo nečija “pratiteljica”, žena bez profesije, pa je u Njemačkoj radila kao modna dopisnica “Politike”. 

Drugi Svjetski rat je bio mučan za Nenada jer je većinu vremena proveo u logoru “Dachau”. Nakon oslobođenja zemlje, pozorišni život u Beogradu je počeo da bukti. Otvorio se prostor za Milicin talenat.

Za prvu poslijeratnu operu “Evgenije Onjegin”, Milica je iskoristila jutene vreće za krompir. 

Poslužila se i padobranskom svilom da bi iskrojila kostime za djelo “Knez Igor”, kaže Zorica, dodajući da je Milica pažljivo radila i na izradi onih za operu “Knez od Zete”, balet “Ohridska legenda”, “Aida”, “Faust”… Sarađivala je s teatrima u Novom Sadu, Šapcu, Nišu, Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Banjoj Luci, Ljubljani, Dubrovniku…

Ime ove talentirane i markantne žene se nalazilo na gotovo svakom “zvučnijem” pozorišnom plakatu.

Tri decenije rada u Narodnom pozorištu zaokružila je s oko trista premijera, a posljednju kostimografiju uradila je 1961. godine za operu “Kockar”, Sergeja Prokofjeva.

Dok je gradila karijeru, lijepa Milica, kako su o njoj govorili, bila je Nenadova supruga. I tako je bilo do njegove smrti, 1957. godine. Za sve to vrijeme, Milica je bila Andrićeva inspiracija i ljubav. Pisao je da drugi čitaju:

“Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da je ne prestanem iščekivati!”

Nije prestao. Sve je počelo u predvečerje rata kada su Ivo i Nenad Jovanović preuzeli diplomatsku dužnost u Berlinu. Starom i usamljenom momku, veleposlaniku Andriću, sve je više prijalo društvo Jovanovića, zapravo Milice, pa je prijateljstvo vremenom prešlo u “grešnu ljubav”, navodi Zorica.

U početku ih je zbližavalo njihovo zajedničko porijeklo jer su svi bili iz Bosne, a zatim i interesovanja jer su svi bili okrenuti književnosti, ali ima znakova da je Milica uživala u pažnji kojom su je obasipala oba muškarca između kojih nikada nije bilo nesporazuma ili otvorenog neprijateljstva.

Nikada se nije saznalo kada se iz prijateljstva izrodila ljubav, ali je bila toliko jaka da je Andrić čekao tri decenije da Milica bude slobodna. Prije smrti njenog muža, 1957. godine, oni su razmjenjivali pisma s putovanja, a nakon Nenadove smrti su se redovno čuli telefonom. Godinu dana kasnije, 7. septembra 1958. godine su se vjenčali, a kumovi su im bili Aleksandar i Luli Vučo. Ivo je tada imao 65, a Milica 47 godina.

Nakon vjenčanja, Andrić više nije krio da je “Jelena, žena koje nema” zapravo Milica i da je o njoj snio.

Dodjela Nobelove nagrade

Kada je stigla vijest da je dobitnik Nobelove nagrade Ivo Andrić, uz njega je u tom času bila voljena žena s kojom je prvo nazdravio, što su zabilježile kamere za vječnost.

Ona je uz njega, u raskošnoj kraljevskoj plavoj balskoj haljini sa velikom crnom mašnom u srebrenoj kosi, ušla u svečanu salu gdje je trebalo da se održi ceremonija uručenja nagrade i tada su odjeknuli tonovi bosanske sevdalinke “Kad ja pođoh na Bentbašu”. Hor štokholmskih madrigalista zapjevao je “Oj, jesenjske duge noći”.

Milica Babić – Andrićevo “Drago Lijepo”

Andrić je slao pisma na adresu na koju Milica još nije stizala, da je pošta dočeka i iznenadi. Taj visoki čin ljubavi usvojit će i ona u pismima njemu, onda kada je znala gdje će on odsjesti. A ako i nije pouzdano znala, onda je pisala na ambasade zemalja u koje je putovao, u nekima i odsjedao kao “opunomoćeni i izvanredni gost”.

Do posljednjeg dana on joj se javljao sa svih putovanja oslovljavajući je sa “Drago moje Lijepo”, a potpisivao “Grli te nježno tvoj Ivo Mandarin”.

Nakon Milicine smrti, 1968. godine,  Andrić je slabo učestvovao u javnom životu i zdravlje je počelo da mu slabi. Preminuo je sedam godina nakon nje, a urne su im položene jedna pored druge u Aleji zaslužnih građana u Beogradu.