Starogradsko naselje Vratnik je sagrađeno u XVIII stoljeću. Nakon što je princ Eugen Savojski većinu sarajevskih građevina zapalio, Ahmed-paša Rustempašić Skopljak, tadašnji guverner, je naredio da se utvrdi Vratnik. Legenda kaže da je Vratnik dobio ime zbog toga što je simbolizirao “vrata Sarajeva”.

A kada se laganim koracima zaputite u šetnju ovim starogradskim naseljem, nešto malo iznad Mejdana, a nešto malo ispod Višegradske kapije, na mjestu Vratničke Carine, na desnoj strani ulice, prkosno stoji Čatića kuća: stara bosanska, sačuvani biser sarajevske arhitekture. Podignuta je na tri stuba, a teška nekoliko tona. Bivši profesor Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, Juraj Neidhart, je svojevremeno vodio svoje studente kako bi proučavali staru arhitekturu, te da im pokaže kako su tadašnji majstori, bez ikakvih statičkih proračuna, gradili tako čvrste i stabilne građevine.

Današnji vlasnik ovog sačuvanog bisera arhitekture je Redžad Čatić, potomak starog sudskog pisara (tur. ćato) i imama. Ovaj objekat je uvršten i na listu zaštićenih spomenika Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajeva.

“Sklanjajući se od kolere koja je u tom periodu harala gradom, Topal Osman-paša se sklonio na višu poziciju i sigurnije mjesto. Mjesto mu je odgovaralo i zbog pogleda, ljepote, te je zato i boravio u ovoj ljetnoj rezidenciji“, rekao je Čatić.

U dostupnim pisanim dokumentima navodi se da je paša boravio u ovoj kući tokom 1866. godine. Topal Osman-paša je dužnost vezira Osmanlijskog Carstva u Bosni obavljao od 1861. do 1869. godine. Sagradio je puteve uz Neretvu i Bosnu, pilane, poštu, Konak na Bistriku, bolnicu, te prvu štampariju koja je štampala list “Bosanski vjestnik”.

Vjeruje se da je pašina rezidencija na Vratniku prvobitno sagrađena u XVIII stoljeću za vratničkog dizdara Ahmedagu koji je caru nešto zgriješio, te je zbog toga zadavljen. Njegova žena se potom preudala za sudskog pisara, ćatu, i imama obližnje džamije. Imam se uselio u tu kuću, a njegovi potomci i današnji vlasnici kuće po njemu i nose prezime Čatić.

“Kada su 1945. godine partizanske jedinice ušle na Višegradsku kapiju, u kući je bilo smješteno oko 40 ranjenika, s obzirom da su i dvorište i kuća veliki. U avliji je organizirana kuhinja i kazan koji je podmirivao ranjenike, a ostatak se dijelio komšijama“, podsjetio je Redžad Čatić.

O kući se nakon Drugog svjetskog rata najviše brinula porodica, ali i Zavod za zaštitu spomenika. Čatić kaže da ni njegov otac, a ni on, nisu dozvoljavali da se bilo šta u vezi s ljepotom kuće i izgledom naruši.

“Zadržali smo autentičnost koliko smo mogli, ponajviše čardak. On je dominantan u unutrašnjem prostoru, zadržali smo rafe, dušekluke, mindere, jastuke s narodnim vezom, ćilime… Kuću su posjećivali i turisti, a u njoj su se snimale i mnoge emisije, pjesme, kao i nekolicina filmova“, istakao je Čatić.

Tokom opsade Sarajeva, kuća je prilično devastirana. Čatić je renovirao kuću, ali je zadržana njena autentičnost. Detalji, poput starih prozora i zavjesa su sačuvani, te iskorišteni kao ukrasi.

“Sve ima starinski izgled, osim što su korišteni novi materijali. Čardak je zadržao svoj originalni izgled, s mušepcima i demirima s vanjske strane, a i unutrašnjost još uvijek čine rafovi, minderi, stalaže, te svi neki detalji koji su u vezi s njim, poput bakrenog suđa, tabli i svega što mu je pripadalo. Svi ti rekviziti stari su koliko i kuća, preko 200 godina“, rekao je Čatić.

U Čatića kući je jedno vrijeme boravio i Dizdar-aga, tadašnji kadija, koji se spominje i u narodnoj pjesmi “Smrt braće Morića”, pa se ovaj dio ulice nekada nazivao i Dizdarevo ćoše.

U Čatića kući je sniman film “Praznik u Sarajevu” (1991), a šezdesetih godina prošlog stoljeća je bila u turističkoj ponudi grada Sarajeva kao značajan simbol grada i načina života.

(Anadolija)